…nastavak
Ništa, odlučim ništa ne poduzimati, vrijeme će učiniti svoje (kao i uvijek). Da, ja sam inače osoba koja se ne voli previše zamarati sitnim detaljima i uvijek se tješim time da će vrijeme pokazati svoje.
Dolazimo opet na mjesto zločina, ništa posebno, kao da se ništa nije desilo. Uh, što volim te igre 'piškit ću, kakit ću'… ali opet ja po svome, neću obraćati pozornost, boli me briga. On ide van, krene prema nama i opet gleda i gleda… Daj čovječe! Što je previše, previše je! Da, još nešto zanimljivo. Kad ja njega promatram, teško će pogledat on mene, kao da se boji, a kad gledam nešto drugo (TV ili nekog drugog), onda se namjerno zagleda u mene, kao da mi ne dopušta da gledam nešto drugo, kao da mi kaže: 'Tu sam!'. Ovaj zadnji pogled je i frendica skužila, pa kad sam se počeo tješit riječima da on nije gay i da ja sve umišljam, ona me pogleda preko oka i odgovori: 'Ne seri! On ovdje može gledati tri cure, ali ne, on gleda tebe, vidjela sam na svoje oči!'. Joj zašto to radi? To me ubija, mekša, osvaja…
Eh, onda je prošao dobar period da ga nismo vidjeli. Prošlo je skoro mjesec dana. Ni traga ni glasa… Nakon dvadesetak dana se pojavio kad je frendica bila tamo bez mene i čula kako je pričao jednom liku da je bio u bolnici…
Ok, dođem ponovo u kafić i odlučim gledati utakmicu s frendicom, kad ekipa sjeda pored nas (Mrki, Čela i neki frend) i oni idu gledati s nama. Jedan uvijek psuje dok se ostala dva smiju. Bože koja djeca. Ok, tada ni pogleda niti ičega. Došlo mi je jednostavno da puknem i dignem ruke od svega, maknem se odatle i sve zaboravim. Ali ne mogu, nešto mi ne da i govori mi 'strpi se još malo'. To je bilo onaj dan kad mi je sve prekipjelo i kad sam stavio pjesmu 03.03.
Tad sam s frendicom propješačio dobrih desetak kilometara razgovarajući. Stalno mi je govorila da ne odustajem, da će doći tren kad će on meni prići i da samo budem strpljen, ali ne mogu više. Još pogotovo kad vidim da me sve ovo podsjeća na nešto što sam već proživio. Sjetite se (vi koji ste me redovito čitali) samo priča iz prošlosti… Sve se odvija na isti način, samo što je druga osoba u pitanju.
Eto ta igra traje i traje, bez ikakvog pomaka naprijed ni natrag. Tu i tamo se pokoji put zacrveni, paradira po kafiću kad ga ne promatram, smiren dok ga gledam, nema snage (kao ni ja) javit se… Što reći više?
Jednom sam imao blagi osjećaj (dok sam ga pratio pogledom) kao da bi se htio javiti, ali ne zna kako, nakrivio je glavu i pogledao me u oči. Rastopio sam se! Ali usta nikako da se otvore. Ni moja ni njegova. Kao da se obojica bojimo reakcije.
Da, novost je ta da me je frendica prozvala vragom. Zbilja! Počeo sam osjećati kad će doći. To je nešto nevjerojatno! Sad da li je to kemija, povezanost,… Ne znam!
Na samom početku priče o Mrkiju sam spomenuo onu dernjavu pa se pojavio na vratima. To se još par puta ponovilo. Sad (ja mislim) četvrti ili peti put. Sjeli smo i naručili. Bio sam okrenut leđima tako da nisam mogao ništa vidjeti. Prošla me neka struja i 'kao iz topa' kažem frendici: «Evo mi glave ako Mrki ne dođe kroz 5 minuta». Frendica me blijedo pogleda i kaže da pričam gluposti, kao on nikad u taj sat nije u kafiću. Nakon 3 minute ovaj se spušta, frendica samo raširi oči, pogleda me i promrmlja «Pas mater, evo ga! Vraže jedan, vještico! Ne mogu vjerovati! Kako si samo znao?» E draga moja, to se i ja pitam! Previše sam se vezao, toliko da ga jednostavno osjetim. To je nešto neobjašnjivo. Ušao je unutra, skužio me i čekao da se okrenem. Kad je vidio da to neću napraviti, otišao je prošetati po kafiću da se pokaže. Joj, kako slatko izgleda kad se tek probudi… Kad je to napravio, sjeo je, razvalio se s Kremicom na dvosjed i naručio. Nisam reagirao, ne mogu, to je jače od mene. Niti okret niti pogled, ništa! Onda sam se nekako odlučio na telefonski poziv, uhvatio mobitel i izletio van. Kad sam izlazio, okrenuo je glavu za mnom, kad sam se vratio, pratio me pogledom…
To će svaki put napraviti i promatrati, a kad se ja ohrabrim gledati njega i promatrati, onda on nema snage pogledati. Samo se zacrveni…
Rekao sam sebi da se moram ohrabrit i barem, kad ga vidim vani u autu, potrudit se baciti blagi osmjeh i dignuti ruku. Dosad mi to nije išlo za rukom. Kad skužim auto i registraciju, kao da mi se glava zakoči i ne mogu ništa napraviti, zaledim se.
UF, evo raspisao sam se opet. Sad ću napraviti malu pauzu, tj. neću odlaziti na mjesto zločina, moram se malo smiriti, a čim bude nešto novo, javim se opet. ;)
Pusa svima!
|
